Na beogradskom asfaltu i po kazinima nagledali smo se posebne sorte igrača čija je jedina specijalnost bila da igraju apsolutnu kontru jakim igračima koje ne ide karta, ili da kao hijene jure kojekakve nagrade i promocije koje je kuća delila.
Zvali smo ih jednostavno – kontraši.
Bili su izuzetno antipatični. Nisu ih podnosili ni krupijei u smeni, a boga mi, ni ostali igrači za stolom. Ruku na srce, često su mislili da su provalili algoritam za sigurnu zaradu, a zapravo su samo na najjadniji mogući način pokušavali da pobede sopstvenu, duboko ukorenjenu zavisnost. Ovakva anatomija samouništenja je jasan dokaz i razlog zašto je 90% dobitnika zapravo već mrtvo, jer njihov trijumf traje isključivo do prvog ozbiljnog minusa.
Da li smo mrzeli igrače sa druge strane cilindra?
Kada radite ovaj posao godinama, prestanete da gledate na igrače kao na bezličnu masu koja gura plastiku. Često me ljudi pitaju kakav smo zaista odnos imali sa njima, da li smo ih voleli ili potajno mrzeli dok gube.
Priča iz pita je ista kao i u životu napolju. Neki su nam bili maksimalno simpatični gospoda, dok su drugi bili hodajuće katastrofe. Pritom, nismo ni mi krupijei klonovi, to što je meni neki igrač bio tragičan i antipatičan, ne znači da ga moj kolega u šerpi nije gotivio. Ipak, uz sav taj haos, funkcionisali smo kao jedna velika disfunkcionalna porodica, jer smo 90% vremena gledali potpuno ista lica svake noći.
Grejanje žetona i lažna kontrola
Ti beogradski kontraši su bili jako specifični za posmatranje. Na prvi pogled, delovali su ledeno disciplinovano. Ćutali su sa strane, posmatrali tablu, čekali svoj trenutak i vrebali tuđu nesreću.
Ali jedna stvar nas je kod njih posebno izluđivala: često su na kasi menjali ozbiljan bankroll za žetone, recimo 10.000 evra, a onda bi za celu noć proigrali bednih 500 evra. Ostatak onih „teških“ žetona bi, onako u grču, satima samo grejali u oznojenim šakama, retko ih svaljujući na čoju. Stvarali su privid „jake igre“ za pit bosa, a zapravo su se bolesno i grčevito držali za taj novac.
Pucanje sistema i slomljena disciplina
Ta njihova lešinarska igra „čekalice“ često je donosila sitan rezultat. Imali su zacrtanu svotu za igranje i nekakvo fiktivno pravilo da neće preći taj limit. Ali onog trenutka kada bi kola krenula nizbrdo i statistika počela da naplaćuje dug, znali su da izgube kompas i sprže sve do dinara.
Disciplina u kazinu traje samo do prvog ozbiljnog gubitka.
Tada su te „ćutalice“ postajale bezobrazne, agresivne i neprijatne. Moram da priznam surovu istinu sa asfalta: i mi krupijei, a i mnogi drugi igrači za stolom, potajno smo likovali u tim momentima kada ih mehanika samelje.
Brka, Gospodin i tri spina do smrti
Sećam se jedne takve smene koja se urezala u pamćenje.
Imali smo ozbiljnog teškaša na stolu koji je te nedelje gubio ozbiljan novac. Taj čovek je bio definicija beogradskog gospodina, izuzetno pristojan, kulturan, ostavljao je bakšiš i gubio sa osmehom. Mi krupijei smo mu iskreno želeli da mu bacimo pun broj, da ga izvadimo, ali felna nažalost ne poznaje emocije i ne radi na lepe želje.
S druge strane, u mraku kazina, vrebao je jedan klasičan kontraš. Nazovimo ga Brka. Bio je definicija neprijatnosti. Posmatrao je gospodina kako tone i samo čekao.
U jednom trenutku, Gospodin svaljuje teške uloge na svoje brojeve, a Brka naglo pritrčava stolu i kreće panično da trpa žetone, igrajući apsolutnu kontru i slepo prateći matematiku progresije u odnosu na Gospodinovu igru.
Prvi spin – Brka promašuje sve. Kreće nervoza i onaj poznati, kiseli znoj.
Drugi spin – Brka opet gubi. Pokušava da se „izvadi“ jakim ulozima, zadovoljavajući se malim profitom samo da pokrije štetu. Sada je već besan, ljutito požuruje mene da zavrtim novi spin, gunđa i psuje. Čuje se samo on za celim stolom, dok Gospodin pored njega koji gubi desetostruko više stoji sa dostojanstvenim osmehom.
Treći pokušaj – Brka puca pod pritiskom i stavlja apsolutno sve žetone na sto. Gura onu pozamašnu cifru koju je satima bolesno grejao u šaci.
Loptica pada u šerpu.
Brka je promašio ceo sto. Izgubio je sve. Odlazi ljutito, bez pozdrava, kao duh.
Kada igrač postane „mrtav“
To su bile retke prilike kada su ti lešinari gubili na takav način, prebrzo i bahato, ali za nas u pitu su to bile najslađe smene.
Sirova disciplina je u kazinu jedino oružje, bez nje ste sigurno „mrtvi“. „Mrtav igrač“ – tako smo u krupijerskom žargonu zvali onaj sudbonosni trenutak kada kockar izgubi apsolutno svaki žeton ispred sebe i ostane da zuri u praznu čoju.
Sve ove noćne smene i patologije sa beogradskog asfalta do srži seciraju ispovesti krupijea.