Sećam se jednog igrača koji je nekada davno bio pravi majstor svog zanata. Lepo je zarađivao, bio cenjen, ali je nažalost sve to izgubio i spao na to da bude prosečan igrač.
Uglavnom je igrao “na sitno”, mada je povremeno donosio i veće svote novca u kazino.
Serija koja ne prestaje
Kao što to obično biva u kocki, sreća je ciklična, nekad te hoće, nekad ne. On je ušao baš u jedan takav “srećan” period.
Danima ga je išla karta. Dolazio je i odlazio svakodnevno.
Ovo posebno naglašavam, jer smo imali fanatike koji su znali da spoje i po tri dana i noći za stolom, bez sna i skoro bez hrane. On nije bio takav, ali je dolazio svaki dan.
Ta serija je trajala možda nedelju dana. Stalno je pogađao, gomilao dobitak.
Ali paradoksalno, bio je sve napetiji.
Kad kola krenu nizbrdo
A onda je došao taj poslednji dan. Kola su krenula nizbrdo.
Prvih sat vremena, dok je gubio, bio je nepodnošljiv. Nervozan, ljut, prigovarao je osoblju za svaku sitnicu. To nas nije čudilo, jer je i inače važio za mrguda koji je retko kad zadovoljan.
Međutim, kada je izgubio i poslednji žeton, desilo se nešto čudno.
Smirio se.
Video sam ga kako sedi sa strane sa nekim blaženim osmehom na licu. Ništa mi nije bilo jasno.
Rečenica koju nikad neću zaboraviti
Prišao sam mu, a on me je pogledao i rekao nešto što nikada neću zaboraviti.
Rekao je da je konačno miran. Da je zadovoljan što je izgubio sav novac, jer će napokon moći da se naspava.
Tada to nisam razumeo. Bio sam mlađi.
Teret dobitka
Kasnije sam shvatio da mnogi imaju taj problem.
Kada ih “hoće karta”, adrenalin ih razdire. Ne mogu da spavaju, ne mogu da jedu, nisu fokusirani na posao ni na porodicu. U glavi im se samo vrti rulet, brojevi, šanse…
Taj pritisak da se serija nastavi postaje nepodnošljiv teret.
Gubitak novca je za njega značio gubitak tereta.
Te noći je verovatno spavao kao beba, lakši za par hiljada, ali teži za mnogo mira.
O fanatičnim igračima koji su spajali dane bez sna, imam još priča. Ali to je za drugi put.