U pitu sam za 25 godina video stvari koje prkose zakonima fizike, ali i nepisanim zakonima beogradskog asfalta. Ipak, ništa me nije toliko fasciniralo kao golo poniženje na koje su ljudi spremni samo da bi dobili komad plastike i ostali u igri.
Zakon ulice i vukovi koji postaju pudlice
Posebna kategorija su bili takozvani „opasni momci“. Ljudi sa one strane zakona koji su napolju sejali strah, vozili besna kola i u koje niko nije smeo da pogleda. Važili su za likove koji nikome ne polažu račune. Ali kazino ima tu bolesnu moć da slomi kičmu i najtvrđima.
Kada ostanu bez novca i postanu „mrtvi igrači“, a ona patološka želja za felnom i dalje gori, ti ulični vukovi postaju obične pudlice. Gledao sam ljude koji u životu nikome nisu rekli ni „dobar dan“, kako se odjednom ulizuju, smeškaju i dvoraju druge igrače za stolom. Mislim da su im to bila prva prava poniženja u životu.
Kazino ih je za jednu noć naučio onome što zatvor i policija nisu mogli decenijama: apsolutnoj poslušnosti.
Planina od čoveka i debeljko sa bankroll-om
Najupečatljivija slika koja mi se urezala u pamćenje iz smene izgledala je kao loš crtani film.
Imali smo jednog lokalnog „teškaša“, čoveka od dva metra i 150 kila čistih mišića. Bukvalna planina od čoveka koja je mogla volu rep da iščupa. Ali u životu nije radio apsolutno ništa. Grebao se od rodbine za smeštaj i hranu, dok je sva ta epska snaga ostala neiskorišćena za bilo šta valjano. Napolju bi ljudi prelazili na drugu stranu ulice kad on prolazi.
A unutra za čojom?
Unutra trčkara oko jednog maleckog, debeljuškastog gospodina od jedva 165 centimetara. Zašto? Zato što debeljko ima žetone i pun flot ispred sebe.
I ta planina od čoveka mu ponizno donosi piće, pali cigarete, trči do kladionice u pauzama, klima glavom na svaku njegovu izgovorenu glupost. Sve to radi za neku bednu „siću“, za par žetona koje bi mu ovaj bahato bacio kao bakšiš. Taj novac, koji je napolju nekom ozbiljna dnevnica, njemu je bio samo municija za još jedan spin, još jedna šansa da napadne cilindar.
Profesionalna potrčkala i grebatori u pitu
Ovaj ekosistem ne bi funkcionisao bez likova koji parazitiraju na tuđoj igri, što se detaljno može videti kroz kazino lešinare i neizbežan slom lažne discipline. Njihov jedini posao u kazinu bio je da trčkaraju za bogatim igračima ili onima koje je te noći slušala mehanika.
Ali, za razliku od pravih zavisnika, oni su bili surovo oprezni. Oni taj iskamčeni novac nisu svaljivali na sto. Oni su ga uredno skupljali u džep i nosili kući. Znali su vrednost dinara mnogo bolje od onih koji su ga te noći imali na gomile. Dok su ovi prvi gubili dostojanstvo isključivo zbog igre i adrenalina, ovi drugi su gubili dostojanstvo iz čiste, hladne računice.
Obraz do poslednjeg žetona
Videti „opasnog momka“ kako gubi uličnu oštrinu i postaje nečiji sluga zbog komada plastike je ultimativni dokaz da je zavisnost jača od svakog mišića i svakog pištolja.
Ipak, da budem potpuno iskren, bilo je i onih drugih. Neki teškaši su ostali opasni i gordi do poslednjeg dinara u džepu, bez obzira na to što su ih godine i vreme pregazili. Njih kocka nije mogla da savije, ali su oni bili retki, statistički izuzeci koji samo potvrđuju pravilo – u pitu je najteže sačuvati obraz onda kada izgubite sve ostalo. .Kada se svetla priguše, a adrenalin ishlapi, ostaje samo prazna stolica i eho gubitka koji više niko ne registruje. Kada se poslednja kula od žetona sruši, oni ne nestaju već postaju deo inventara koji kazino tretira kao nameštaj.
Pravi presek ovog ljudskog taloga savršeno oslikavaju ogoljene ispovesti krupijea.